Lana Radišić
Svjesni dio moje priče krenuo je na početku fakulteta, nesvjesni kao i kod svih, davno prije. Bio je to kraj prve godine fakulteta, oko Božića, a ja sam imala strašno težak astamtični napadaj i ozbiljne posljedice. Tada mi to nije bilo posebno strašno, važno mi je bilo samo da budem zdrava do proslave Nove godine. Povratkom u Zagreb na fakultet polako su krenuli i moji napadaji panike koje u tom trenutku nisam prepoznavala. Zaista sam mislila da sa mnom fizički nešto nije kako treba, a kada smo detektirali da se ipak radi o napadajimapanike bila sam uvjerena da to mogu riješiti sama. Više od godinudana sam odbijala bilo kakvu drugu pomoć iz uvjerenja "ne drami, to je samo strah, čega se uopće imaš bojati pa imaš sve u životu". To uvjerenje me dovelo do toga da nisam mogla izaći van iz stana jer sam se previše bojala. Tada sam ipak odlučila da je dosta i potražila pomoć koja mi je promijenila život. U više od 10 godina intenzivne terapije, nevjerojatnog mentorstva moje prve psihoterapeutkinje (koja me i potaknula da upišem edukaciju), kroz pet godina edukacija i rada po raznim udrugama, hrpe sati prakse, rada privatno i vođenja Kluba liječenih ovisnika o alkoholu, nevjerojatno puno sam naučila o sebi i svojim nesvjesnim sistemima. Danas zahvaljujem tim napadajima panike jer su me doveli do svega ovoga što sada jesam. Anksioznost se još uvijek ponekad javi, ali danas znam što ona znači. Iz tog iskustva slušam i svoje klijente jer duboko vjerujem da smo svi mi isti i svatko od nas se može naći u stolici klijenta. Isto tako znam i da se sve mijenja jednom kada upoznamo sebe.
